BOŽIĆ POROĐENJE ISUSOVO

Božić kao dječja igra

Igrala se kako se igraju inače šestogodišnje djevojčice. Ispred nje papiri za crtanje, a u ruci olovka. 
Prišao sam joj i upitao: Hoćeš li mi nacrtati Božić? 
Kao da je jedva čekala moj zahtjev. Tako me je barem pogledala. Onda se zamislila nad čistim listom papira koji je upravo uzela sa hrpe i s onom istom olovkom u ruci koju je držala prije nego sam joj prišao. Napokon se odlučila. 
Nadnijela se nad papir i pri dnu lista povukla crtu od jednog kraja do drugog i onda se nekako upitno zagledala u mene. Meni je bilo nejasno. Ne znajući što kazati, na kraju je onako zbunjen upitah: A s koje strane to treba gledati? 
A ona, odmaknuvši olovku od usta i približivši mi papir, umirujuće reče: Ovako je bilo prije Božića. Nebo je veliko, zemlja mala, a crta je granica. 
Potom je okrenula list i sad je ona crta sa dna zapravo bila pri vrhu. Još mirnije je nastavila: A ovako je poslije Božića. Sada je zemlja puno veća. 
A nebo puno manje? upitao sam. 
Ma ne. Ovo je samo dio neba koji dotiče zemlju, a nebo je svuda okolo, rekla je samouvjereno zaokruživši rukom uokolo lista. 
I onda me pogledala kao da me pita jesam li sad razumio. 

Božić je poput igre, dječje igre. No nije to obična igra. U Božiću se igraju nebo i zemlja, Bog i čovjek. Zamislite! Igramo se Bog i mi. Oh... kad bismo na Božić gledali upravo kao na igru. Možda kao na igru skrivača. Jer tako je lijep, tako privlačan. Kao najvažnija tajna, kao najosobitija isitna. Ali ... samo da se ne izgubimo u svim tim traganjima. Samo da ne djelujemo kao da se ne znamo igrati, kao da nikako ne dokučimo pravila. Samo da ne umislimo da smo odrasli i da smo prerasli igre. Samo da se ne uplašimo igre, igre sa Bogom koji je (kao) dijete. 
Srećom za djecu će Božić uvijek biti igra. I to ona koju bi najradije igrali svaki dan. Ali djeca će znati da Božić nije svakodnevan, i da ta igra nipošto nije obična. Shvatit će da je Božić igra ljubavi koja se daruje, igra radosti koja se dijeli. Upamtit će da je Božić igra o djetetu koje je već svojim ručicama izgovorilo ono što kasnije ni najmudriji čovjek nema hrabrosti izreći svojim ustima. Znat će da je Božić igra u kojoj se sve nekako naglavačke okrene, i da zato čudesno i biva moguće. 

Pjesma o Božiću 

Noćas me veliki Bog 
u liku malenog djeteta 
nazvao bratom. 

Na ulici 
među brojnim prolaznicima 
smiješkom mi se javlja .

Pogledaj kako si malen. 
Kako se pastiri saginju da Te vide. 
Pogledaj kako je sve oko Tebe veće od Tebe. 
A Ti si tu jedini velik. 
Jedini Bog. 
Koji natkriljuje nebo i zemlju, 
Svemir i beskraj veličinom nadvisuje. 

Zar se nisi uplašio malenosti? 
I onoga što će ljudi misliti o tebi? 
Što će misliti o Bogu koji voli biti manji i od njih samih? 
Pogledaj, pogledaj dobro: smijat će ti se. 
Odmahnut će rukom. 
Narugat će ti se. 
Znaš kakvi su ljudi. 

Mama te drži u krilu. 
Jednom te rukom pridržava. 
Tako si malen i jednostavan. 

Svi mi sanjamo da budemo veliki.
Veći nego što smo sada.
Veći od samih sebe.
Veći od drugih okolo sebe.
Veći, možda, nego što uopće možemo biti.
Veći nego što je dobro da budemo
Veći no što je potrebno.
A Ti sanjaš da budemo dobri.
Bolji no što smo sada.
Bolji nego što smo ikad dosad bili.
Uvijek bolji i bolji.
Sve sličniji i bliži Tebi koji si Dobro, samo Dobro, Dobro najviše.
Zato si došao tako malen i neprimjetljiv.



Ipak, gospodine, vjerujem da nam nećeš zamjeriti 
ako ti kažem da smo očekivali 
nekog drugog i drugačijeg boga: 
kralja moćnog i silnog, 
proroka i mudraca... 
nekoga tko bi sve znao 
i tko bi nam umio odgovoriti 
na sva naša pitanja i dvojbe 
toliko se toga skupilo. 

Čemu ratovi, gospodine 
glad i bolesti 
nevolje i neimaština? 
čemu mržnja? 

Čemu nepravda? 
ropstvo i izrabljivanje 
sila i nasilje .

Čemu očaj? 
čemu, gospodine? 
imamo toliko pitanja, a nitko da nam dade odgovore 
nadali smo se, kada jednom dođeš, dobiti ih od tebe 
ali ti si, gospodine, samo dijete 
gledaš nas radoznalo, možda nas se i plašiš 
a umiješ jedino plakati 
ili je tvoj plač, zapravo, 
odgovor na naša pitanja? 

Riječ o Božiću (ili poruka o Riječi) 

Sve je bilo tako tiho. I zvijezde su spavale. Mjesec također. Cijelo nebo je utihnulo. I u toj nebeskoj tišini rodila se Riječ. Posve tiha baš kakva odgovara tišini neba. Rodila se za tebe, za mene, za cijeli Svijet. Neprimjetna ne može ju se vidjeti. Tiha i gotovo nečujna teško ju se može čuti. Onako mala kao 
novorođenče jedva ju se može naći. Ipak ju se može pročitati. Ispisana od neba po zemlji. Nježno i s osjećajem kakav imaju veći od najvećih pisaca. 
a ti, gospodine, znadeš kakvi smo mi ljudi 
kako te često i rado, tražeći te ondje gdje tebe nema 
i gdje te ne može ni biti 
spremno zamjenjujemo onime što ti nisi 
kako često ostajemo gluhi i slijepi 
ne vidimo te i ne čujemo, 
ne prepoznajemo tvoju riječ ni tvoj plač 
iako smo i sami jednom bili djeca 
i gorko smo plakali pred strahom i svijetom, 
jer za drugo nismo znali 

niti vidimo kako je ova noć posebna i sveta 
kako se na stotinu čarolija 
dogodilo najednom 
nadomak onog najmanjeg od svih gradova, 
u štalici prostoj i ruševnoj 
(jer u našim kućama i u našim srcima 
za tebe nismo pronašli mjesta) 
s neba je na nas umjesto snijega sipila bijela mana 
magarac i vol postadoše kraljevima životinja 
a anđeli dugačkim stepenicama siđoše s neba 
pjevajući tvoju slavu 
svaki je od njih u rukama nosio po jednu zvijezdu 
razgoneći ovu gustu tamu u kojoj živimo 
i darujući nam svjetlo 
ne bismo li konačno otvorili oči 
i u tvojoj malenosti otkrili veličinu božanskoga 
ne bismo li u našoj malenosti prepoznali veličinu 
ljudskoga 
jer blago malenima...

Natrag na pregled