OBAVIJESTI I VAŽNI NADNEVCI U ŽUPI

 


 

VELIKI PETAK

Na prvim stranicama Biblije susrećemo se sa skandaloznim zločinom. Kajin ubija Abela, brat ubija brata. Može li uopće biti kriminalnije? Može li postojati nešto gore od ovakvog mučkog i užasnog ubojstva?
Vjerojatno bi većina ljudi na moje jednostavno pitanje da li se dogodio veći zločin? da li je veći i gori zločin opisan na ostalim stranicama Svetog Pisma od ovog bratoubojstva? odogovorila da nije i da ne može ni biti veći i gori krimen od toga da brat ubije brata, od bratoubojstva.
No u Svetom Pismu detaljno je opisan i događaj velikog petka, opisana je osuda nevinog čovjeka, njegova muka i konačno njegova egzekucija. S obzirom da nije riječ o bilokomu nego o bogočovjeku Isusu Kristu, ovdje je zapravo riječ o njegovu ubojstvu ili da se poigramo riječima o bogoubojstvu. Od bratoubojstva možda je jedino gore i veće kriminalno djelo bogoubojstvo.
Sve to je popračeno onim najjadnijim što čovjek može smisliti: lažni svjedoci su dovedeni, u ime tobožnje pravde i istine je optužen i na kraju osuđen (Pilat kaža da ne nalazai na njemu krivicu ali to ga ne priječi da ga kažnjava kako hoće). Isus samo šuti. Difamiraju ga, grubo i užasno postupaju s njim, a on koji nikad nije govorio u tajnosti, koji je javno i u oči svima govorio istinu, ni ne pokušava braniti se. Zna on dobro da se zlo maskira, preodjeva i skriva. Istina i dobro su jedini očiti i transparentni. A što je najtužnije u cijelom ovom vrtlogu velikog petka i u cijelom tom zlu aktivno sudjeluju i njegovi najodaniji prijatelji. Upravo o njima, točnije o dvojici od njih dvanaestorice, mogli bismo nešto reći. O onoj dvojici koje apostrofiraju evanđelisti dok opisuju cjelokupni događaj optužbe, osude i cjelokupnog performansa.

Prvi je naravno Juda. Najkontroverzniji apostol. Jedini je bio Judejac (svi ostali su bili iz Galileje). Zašto je on od Isusovog intimusa postao njegova najlošija karika? Zašto je on izdao svoga prijatelja s kojim je toliko toga proživio? Zašto ga je poslao u smrt? Negdje se naziru dva razloga.
Bio je ministar financija ove omalene Isusove grupice. Kod njega je bila kesa. I čini se da mu je novac bio drag (kome nije?). Navodno znao je uzimati za sebe iz zajedničke kase. Odatle i ona njegova reakcija na - kako je ono on rekao - prosipanje pomasti koja se mogla prodati i podijeliti sirotinji. Od krasti gore je samo krasti i pritom to opravdavati svojom tzv. revnošću za siromašne. Inače, nerijetko krademo za druge, i kako bi drugima pomagali, siromašnima, svi mi suvremeni Robinhoodovi.>
Imamo li mi ponešto judino? Novac mijenja ljude, mijenja ih radikalno, iz temelja, nezamislivo. A što je čovjek spreman učiniti za malo para, za tridesetak srebenjaka, to je tek nepojmljivo. Juda je prodao dušu.
Zar mi tijelo ne prodajemo? Ljudi prodaju organe, djecu neki prodaju, ponos, dostojanstvo, poštenje, karakter, ljudskost, sve to za manje ili više nekih trideset srebrenjaka. 

Uzmite npr. naše ostavinske rasprave. Za malo novaca brata će svoga, oca svoga, majku svoju, sestru prodati. Zbog zapravo bezvrijedne okućnice dušu znamo izgubiti. Oduvijek je bilo Juda, oduvijek je bilo onih koji će za šaku novčića biti na kraju spremni učiniti što je strašno i pomisliti. Oduvijek će biti onih koji će se spremno cijenkati ne bi li profitirali ne razmišljajući što zapravo sve gube, ne bojeći se što time mogu izgubiti. Čovjek iz pohlepe spreman je učiniti i najgnusnija djela.
Drugi je razlog pitanje njegovih ambicija. Novac promijeni čovjeka, a više i lakše od novca čovjeka mijenja vlast i moć. On je bio sikar, zelot koji je računao da Isus sprema revoluciju. Tu je negdje vidio i svoju šansu da postane netko važan, da se probije. Razočaran u Isusove pacifističke govore i nastupe, u njegovu nekorisnu svemoć odlučio se na taj bezočni potez i odlazi predati Isusa.
Za izdati prijatelja novac i vlast su u svakom vremenu i svakom trenutku dostatni razlozi. Iako im je Isus toliko puta govorio da se čuvaju zavodljivosti novca i zamamnosti bogatstva, jedan od učenika je pokleknuo. Govorio im je i o vlasti. Rekao im je tko želi biti prvi neka bude sluga svima. I tu je isti taj učenik poklakao. Oduvijek se u ime Isusa i ubijalo i bogatilo, pljačkalo i palilo, prodavalo i profitiralo. Juda je ljudski posve zakazao, bilo zbog novca bilo zbog ambicijoznosti za vlast. Najjači zahtjev koji stoji pred ljudima jest da ne izda čovjeka, da ne izda prijatelja, jer tako izdaje samoga sebe!

Petar je apostol koji je također u prvom planu toga kobnoga petka. On nije imao te stalne ljudske kušnje kakva je pohlepa za moću, vlašću i novcem. Strah i malovjernost – to su njegove dvije Ahilove pete. Prsio se kako nikad neće napustiti svoga Gospodina a bilo je dovoljno da ga pogleda neka sluškinja, da ga usputno pita zar i ti nisi bio sa Galilejcem i on je već promro od strah, on se ukočio, iznevjerio Isusa, odrekao se svoga dostojanstva, odrekao se svoga identiteta, svoga kraja i svoga podrijetla, svoga jezika, samoga sebe. To je učinio više puta. Da i sami nismo bili u takvoj situaciji? U situaciji da zaniječemo svoga prijatelja? Da se ponašamo kao miševi, preplašeni i sa mišlju zabrinutosti samo za sebe. Najjednostavnije je slušati Isusove riječi i sjediti u zavjetrini, onkraj svega, udaljen od stvarnih problema i sukoba i glorificirati vlastitu vjeru i svoju kulturu. Biti kršćanin i Isusov učenik nosi rizik da budemo šikanirni, da budemo smeće i ruglo svoga svijeta i svojih ljudi. Petar se povukao na stranu i gorko zaplakao. Jesmo li mi barem na to spremni: da se znamo povući na stranu i zajecati, a to znači pokajati se.
Ljubit ćemo križ i Isusa. Nemojmo zaboraviti da ga ljubeći u svojoj lažljivosti i glumi, ljubimo kao Juda, da ga izdajemo zapravo. Da ne bude lakovjerni i izdajnički taj naš poljubac? I da naše suze i plač naš ne bude umjetan i pretenciozan? Uvijek postoji upravo opasnost za takvo nešto. Jer u vjeri imamo za uzor Isusa patnika, a u stvarnom životu prečesto su nam uzori kriminalci i niškarkteri, izdajnici i malovjerni.

 

Veliki Četvrtak – noć Gospodnje oproštajne večere


Cvjetnicom smo započeli veliki tjedan. Danas je Veliki Četvrtak, dan kada je Isus sa svojim učenicima slavio pashu, večer kada je s njima blagovao oproštajnu večeru. Uvijek razmišljajući o ovoj noći zaokuplja me između ostalih i ovo pitanje: toliko je bilo razgovora i šutnje između njih i Isusa, toliko je bilo zajedničkih trenutaka; kako je došlo do nesporazuma, kako je došlo do nerazumijevanja? Što su zapravo oni od njega očekivali?
Propovijedao je ljubav i mir, opraštanje i milosrđe, pomagao je tolikim ljudima, nikom se nije osvećivao, nikoga nije lažno i neutemeljeno kritizirao, ni u jednom trenutku nije organizirao nekakav puč niti pripremao nekakav vojni pohod. Stoga bismo pitanje koje se vrlo često izdvaja iz današnjeg evanđelja, pitanje razumijete li što sam vam učinio? mogli preformulirati i zapitati se kako ga nisu razumijeli što čini? Nakon svakog njegovog govora, nakon svakog njegovog čuda, nakon svake njegove pričice, nakon svakog njegovog postupka, mogli bismo napisati i ovo pitanje: razumijete li što sam vam učinio? Ovo je pitanje za nas kršćane - rekao bih - jednako obvezujuće kao i one najpoznatije riječi iz današnjeg evanđelja: ovo činite meni na spomen. No krenimo redom i to od ove rečenice: ovo činite meni na spomen.
Veliki se četvrtak naziva četvrtak posljednje večere, a čuje se nekad i naziv četvrtak oproštajne večere. Opraštajući se od nekog znamo reći: nemojte nas zaboraviti. Želimo da nas se po nečemu pamti. Daruje se ponekad nešto po čemu ćemo biti upamćeni. Upravo to nešto, to pamćenje, nutarnja želja da se ne zaboravi netko, živo sjećanje i uspomena na nekoga svaki rastanak, ma koliko on bolan bio, nekako ublažava. Stoga bismo prvo pitanje na koje nas nuka događaj Isusove poseljednje večere  mogli formulirati otprilike ovako: čega se to mi sjećamo? Što to mi ne zaboravljamo?
Svi mi imamo uspomene i svoja sjećanja na drage ljude. Uglavnom je to nešto opipljivo (prsten pokojne majke ili fotografija ili knjiga ili nešto što nam je taj netko darovao ili smo naslijedili). Nekad ti predmeti kupe prašinu na nekoj polici, ili leže sa hrpom drugih stvari u nekoj ladici. Naravno ti predmeti mogu biti sol na ranu zbog odsutnosti drage osobe, ali su prije svega tu da budu naše zahvalno sjećanje na one koji su otišli ali su i dalje prisutni u našim životima. Te su uspomene obvezujuće i motivirajuće. Obvezujuće jer nas mogu odvratiti od nekog zloga djela, motivirajuće jer nas mogu potaknuti da budemo iskreni, istinoljubivi, pravedni, plemeniti, da budemo jednostavno bolji ljudi. Takva su definitivno bila sjećanja i uspomene prvih Isusovih učenika na njihova učenika: obvezujuća i motivirajuća. Eto takva bi trebala biti naša sjećanja.
Nažalost naša sjećanja nisu uvijek takva. Znamo zaboraviti ono što nam je darovano, znamo zaboraviti ono što ne bismo trebali zaboravljati. S druge strane pamtimo i nikako ne zaboravljamo u čemu smo uskraćeni i zakinuti; zapravo ono što bismo trebali što prije zaboraviti nikako da zaboravimo. Upravo zbog ovog zadnjeg trebali bismo mi sebi postaviti pitanje:  razumijemo li što nam je Isus učinio? i ne samo posaviti nego i odgovoriti na to pitanje.
Ili da još malo pojačamo. Malo ćemo zagaziti u veliki petak.  
Mnogo se puta čuje fraza oprostiti da ali zaboraviti nikad. Uz govor o našim sjećanjima i zaboravu veže se pitanje oprosta. Je li ovo klišej? ili postoji stvarno nekakvo iskrivljeno, polovično praštanje: opraštam ti ali pamtim dobro. Da li nam je Isus ostavio na spomen takvo praštanje, praštanje koje skriva ne samo poniženje i prezir, nego možda čak mržnju i osvetu? Je li nam on - koji je molio na križu: oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine – ostavio na spomen da praštanjem ponizujemo i preziremo druge.
Ima nešto jako bitno kad je riječ o opraštanju: ono se ne može zaraditi, ono se ne može iznuditi. Ono se kao i ljubav daruje. Ono nikad nije samorazumljivo, niti je ono posve prirodno. Ono što smo trebali shvatiti u Isusovom pitanju razumijemo li što nam je učinio jest da je najveće što je učinio zapravo to što je opraštao iz ljubavi. Nisu patnja i križ (kojih se sutra sjećamo) učinile Isusa posebnim. Imate mnogo nevino stradalih koji su patili više od Isusa. Bezbrojne su patnje i križevi veći od Isusovih. Ono što čini razliku njega od svih ostalih jest njegova opraštajuća ljubav odnosno njegova snaga, sposobnost da zaboravi. Eto to nam je ostavio na spomen.
Sjećate se kako je govorio o ljubavi prema neprijateljima. Evo vam najvećeg dokaza: oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine. Zamislite, kakvu je on ispriku za njih našao: ne znaju što čine.  Sve su oni znali, samo sve nisu htjeli znati! Dobro znate da ono što ne želimo znati, to ipak znademo u nutrini srca i ne damo da izroni na površinu. Sve su znali. Sve ali za jedno ipak nisu znali: ti koji su te razapinjali nisu znali za tvoju ljubav prema njima.
E to ne smijemo zaboraviti i to moramo razumjeti: u situaciji krajnje nepravednoga poniženja i laži, poruge i hule, kada bi se – po našem ljudskom – očekivalo da se bude „bijesan“, da se „viče“, na takvu nepravdu, klevete i bezočnost silnika, na šikaniranje i izrugivanje Isus moli Oca da im oprosti, i to – da im oprosti njihovo neznanje.
Na posljednjoj večeri Isus je ustanovio sakraent euharistije (svetu misu). Riječ euharistija znači zahvaljivati. Ako bismo i za što trebali i morali stalno iznova zahvaljivati našem Gospodinu jest zato što nam je darovao da razumijemo opraštanje, što nam je darovao da zaboravljamo.
A kako se mi ponašamo: netko nam stane na nogu slučajno. Ako kaže oprostite, bez problema reknemo u redu je, nije to ništa, ali ako nam ne kaže oprostite, već se ljutimo. Ili da budem ovako mi velimo: neka mu Bog oprosti kako mu ja opraštam (Moliereov Tartuffe). Pazite koje je to licemjerje: naša je velikodušnost veća nego Božja. A maloprije sam naglasio što je napravio naš Bog Isus.
Ili ako hoćete što je napravio njegov Otac: kada je Kajin ubio Abela, nije se osvećivao Kajinu, nije ga kaznio (zasluženom) smrću. Oprostio mu.
Evo opet ponavljam. Samo večer prije bio je na gozbi sa svojim prijateljima. Tu ga jedan izdaje (izdaja je sasvim sigurno najnegativnija stvar: Juda i Brut su na dnu Danteovog pakla, ne može se dublje. Ona je uvijek nešto negativno, nema pozitivne izdaje. Doduše govori se o izdaji u ratu ili u politici, pa kao takva ne mora značiti da je nešto zlo, no u politici i ratu dobro i zlo najčešće nisu dobro razdovjeni. Izdaja je uvijek negativna dok recimo laž može biti i pozitivna).
Jedan ga izdaje. Onaj drugi (najvjerniji) on će ga zanijekati. Ostali se svi razbježali. Isus ostaje pribran, dosljedan, principijelan. Zamislite kakvo je to svjedočanstvo. Pa razumijemo li mi što nam je učino!? Odzvanjaju njegove riječi: Ovo činite meni na spomen!

 

 

  Akcija mjesečnog doprinosa za našu župu.

Naša akcija mjesečnog doprinosa još uvijek traje. Koristimo i ovu prigodu zahvaliti se svim našim članovima koji svojim učešćem utemeljuju postojanje naše župe a njihovim primjerom potičemo i sve one koji se do sada nisu uključili da to učine kako bi ova naša zajednica imala još prespektivniju budućnost. Na ovdje navedenom linku možete printati prijavnicu i istu nam proslijediti putem pošte, faxa ili predati nakon sv. mise u svim našim podružnicama ili pak tijekom dolaska svećenika u blagoslov obitelji. Unaprijed hvala.

 

Svoje priloge možete uplatitina račun: NL 93 INGB 0004 895 973 ili NL 69 ABNA 04144 82840

 

- slijedeće -