OBAVIJESTI I VAŽNI NADNEVCI U ŽUPI

 


 

Uskrsno bdjenje 2020.

Jedan vrlo neobičan Uskrs, takorekući neočekivan. Kao da ga nismo ni čekali.

Možda bismo u subotu u bdjenju trebali krenuti odande gdje smo se ne Veliki Petak zaustavili. Posljednja rečenica iz muke bila je: ondje gdje je Isus bio razapet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Došli smo do groba. Grob je ono najdalje dokle čovjek ode. Izgledalo je mnogima da je sve završeno.
Pasha je započela te iste večeri, sa zalaskom sunca. Zato se sve tako brzo i odvilo. Pokopan je nekako na vrat na nos. Nije mu se odala ni počast kakva dolikuje svakom pokojniku. Mogli bismo reći: nije bilo ni svećenika ni sprovoda. Moralo se sve brzo urediti. Kako će se uostalom Pasha slaviti, dan kad je svoj narod spasio Gospodin?
Zato su žene, one iste žene koje su za razliku od uplašenih učenika ostale uz Isusa i u onim najtežim trenucima, one su ono jutro iza pashe požurile da urede tijelo kako dolikuje. Dok su tako išle ka grobu, prema evanđelisu Marku, međusobom su se raspravljale tko će pomaknuti kamen. Naime, u drevnih kultura na istoku, grobovi su izgledali kao kućice. Uglavnom su načinjeni od prirodne stijene, bili bi uklesani u prirodnu stijenu i imali su veliki otvor kroz koji bi se unijelo tijelo, zatim bi se na taj otvor privukao veliki kamen i više se uglavnom grob nije otvarao.
Svatko je barem jednom u životu bio na groblju, odnosno na nečijem grobu. Vjerujem također da manje-više kod svih sama riječ grob budi nelagodu. Dok smo bili mali, možda nas je netko plašio kojekakvim pričama o grobljima. Svjesni smo naravno da je to posljednja stanica našeg životnog putovanja. Dok smo još živi, obilazimo grobove onih koji su nas napustili, često oživljavamo naša sjećanja na njih upravo na tom njihovom posljednjem počivalištu. Dok su još svježe rane, vrlo smo tužni, s vremenom nekako otupi bol, pa smo doduše i dalje tužni ali zahvalni što smo imali priliku sudjelovati u njihovim životima. Ali od groblja i grobova ne očekujemo ništa. Potrudimo se da izgledaju uredni. Naprosto imamo sličnu predstavu kao što su imale i žene koje su pohitale na Isusov grob: jednom zatvoren grob uglavnom se više ne otvara. Grob je našem fizičkom životu naprosto kao onaj teški kamen koji se navuće na otvor i kojega se više ne može odgurnuti.
Dok su tako te žene išle prema grobu, nisu imale nikakva očekivanja. Sve nade su im pokopane prije dva dana. Onaj za koga su vjerovali da je od Boga, obješen je na križ kao da je bio proklet, a ne kao da je od Boga. Onaj koji je liječio druge, pun rana na križu je ispustio krik ostavljenosti. Onoga koji je rekao da je Put, Istina i Život, koji je u život vraćao druge, mrtvog su umotali i položili u grob. Onoga koji im je govorio o ljubavi, milosrđu i snazi Očevoj, mogli su još samo bespomoćno oplakivati i za njim tugovati, u strahu da će završiti kao i on. Možda su i ove žene razočarano govorile kao što će i ona dvojica učenika na putu u Emaus: «A mi smo se nadale, a mi smo vjerovale da će sve biti drugačije, da sve neće završiti u grobu.» Nije im preostalo drugo doli obići Učiteljev grob, i očajavati nad iznevjerenom nadom.
One su međusobom pričale samo o tom kamenu. Ako su Boga uopće spomenule, spomenule su ga vjerojatno onako usputno rekavši kako je sve to bila volja Božja. Možda su rekle i nešto u smislu da će mu Bog uzvratiti na onom svijetu kad nije dobio što je zaslužio ovdje na zemlji. I one su to govorile vjerojatno više da ispune vrijeme i ugase mučnu tišinu na putu prema grobu. Ne postoji redovitija čovjekova datost od smrti. Toga su svjesne i žene.
Razgovor na putu prema grobu zapravo priprema ih za iznenađenje. Stigle su žene na grob i prvo što su primjetile bio je odgurnut kamen. Ova spoznaja nas poučava o temeljnoj istini: svijet nije onakav kakav zamišljamo. Čak je drugačiji do te mjere da i poteškoća na koju su računale i koju su u razgovoru spominjale uopće ne postoji.
Uskrs je tih i blag događaj. Veliki petak bio je pun vike i buke. Razapinjenje je bilo javno uz stalna dobacivanja mase. Uskrs je događaj tišine.
Žene su bile totalno u pravu: da, bila je to volja Božja, da uzvratio je Bog njihovom Učitelju i to onako kako uzvraća svakom tko je otvoren za njega, tko mu se predaje, tko čini dobro i vjeruje u njega makar to dobro na prvi pogled izgledalo poraženo, zgaženo i izgubljeno.
Kad su stigle, nije bilo stražara. Nema ni kamena na grobu. Bio je otkotrljan. U grobu nema Isusa, nema onoga koga su očekivale vidjeti. U grobu ugledaju mladića. Žene su uplašene. Anđeo ih hrabri: tražite Isusa. Naziva ga Nazarećaninom i raspetim. U ta dva naziva sažet je cjelokupni Isusov put od Nazareta do Golgote. Još im je rekao ključnu jednu jedinu riječ: uskrsnu. Kod ostalih evanđelista unutra je prazno. Nema ništa. Grob je prazan. Samo povoji i ubrusi. Nema Isusa. Upravo prazan grob odnosno neprisutnost Isusova stavlja nas pred dilemu: vjerovati ili ne. Prazan grob ništa ne govori a sve kaže. Prazan grob je nijemi svjedok uskrsnuća. Iz činjenice da je grob prazan nastao je prvi navještaj: raspeti je živ. Krista treba tražiti drugdje a ne među mrtvima. Njega ne možemo naći u prostorima smrti. Od ovoga događaja svatko tko dolazi grobu vidi da iz groba ne zjapi smrt. Prazan grob pokazuje gdje Isusa ne možemo naći. Nego naprotiv, potrebno je otići među ljude. Tamo je moguće naći Isusa. Tamo gdje je život. Živ je. Njegovi će ga naći u Galileji, tamo gdje je sve počelo. U Isusovom praznom grobu krije se tajna i smisao života.
Uskrs započinje putem prema grobu. On započinje od onoga mjesta gdje su sve naše nade pokopane, gdje je zatvoreno ono što nam je najdraže. Ali Uskrs nosi jedno nevjerojatno iznenađenje. Taj kamen nije na svom mjestu, ništa više nije na svom mjestu, sve je drugačije. I Uskrs nam je posve drugačiji. Ovaj. Nikad ga nismo ovako doživjeli.
Čini mi se da baš pomaže zaključiti kako ne mora biti kako mi zamišljamo, kako (uvijek) može biti i drugačije. Ne mora biti ni kako smo navikli. Kao uostalom i u našim međuljudskim odnosima.
Stoga su sama po sebi logična pitanja u ovaj nesvakidašnji događaj i posebno neobičan uskrs: jesmo li mi isti? Jesu li naše mržnje iste? Što je sa našim srdžbama? Što je sa svim onim silnim kamenjem i kamenčićima čime smo opteretili same sebe? Da li nas Uskrs može osloboditi i od toga?

Ništa nije tako temeljno za oblikovanje kršćanskog (i ljudskog) života kao vjera u uskrsnuće. Vjera u uskrsnuće ne dotiče naš život tek nakon smrti nego u svakom trenutku našeg življenja. U vjeri kazati da živimo znači život ispuniti slikom i mirisom, oblikom i ukusom, bojom i notom uskrsa. Premda nas to košta života, uskrsnut ćemo. 

 

  Akcija mjesečnog doprinosa za našu župu.

Naša akcija mjesečnog doprinosa još uvijek traje. Koristimo i ovu prigodu zahvaliti se svim našim članovima koji svojim učešćem utemeljuju postojanje naše župe a njihovim primjerom potičemo i sve one koji se do sada nisu uključili da to učine kako bi ova naša zajednica imala još prespektivniju budućnost. Na ovdje navedenom linku možete printati prijavnicu i istu nam proslijediti putem pošte, faxa ili predati nakon sv. mise u svim našim podružnicama ili pak tijekom dolaska svećenika u blagoslov obitelji. Unaprijed hvala.

 

Svoje priloge možete uplatitina račun: NL 93 INGB 0004 895 973 ili NL 69 ABNA 04144 82840

 

- slijedeće -